Intervju sa Renatom Babićem

Bok Renči!
Za početak bi ti se željeli zahvaliti za sve što si učinio za Knightse igrajući ali i po povratku u rodnu Australiju. Ujedno bi ti željeli čestitati na sklopljenom braku sa predivnom Natalie i potomku Leu.
Pa kako si?
- Hvala lijepa. Evo nije loše. Pomalo radim, uživam i tjeram klokane i koale iz vrtla

Možeš li se u kratko predstaviti našim čitateljima koji nisu imali tu privilegiju upoznati te?
Rođen si u Melbournu, no imaš neke hrvatske korjene. Koje?
- Ne, ja sam se rodio u Dubrovniku. Otac i pok. majka su inače iz jednoga maloga mjesta koje se zove Slivno Ravno blizu Metkovića. Preselili smo u Melburn kad sam imao samo 6 godina. Vratio sam se u hrvatsku u 2008 kad je ispala prilika da radim za Australsku ambasadu gdje sam se prvo zaljubio u australski nogomet pa u svoju ženu. (Natalie mi je rekla da to napišem )

Smatraš li se Hrvatom ili Australcem?
- Hrvatom.

U Hrvatskoj si radio u Australskoj ambasadi. Kako je bilo tamo raditi?
- Super, osim kad se ona mala Australka izgubila u Dubrovniku, onda smo svi u ambasadi bili malo pod stresom.

U Australiji nisi nikada trenirao australski nogomet, no „običan“ jesi. Kako to da si tako dobar u footyju? To je urođeno svim Australcima?
- Ja sam se bavio skoro svim sportovima od malih nogu osim „footiyja“ jer je otac mislio da je to „ludi sport“ pa mi je zabranio. Tako da sam se po malo bavio s nogometom, košarkom, tenisom,  plivanjem, tako da sam postao sposoban s rukama i nogama. I tako kad sam počeo trenirat footy u Zagrebu trebalo mi je samo malo vremena da uhvatim ritam toga sporta. To sam isto primjetio kod novih dečki koji su bili rukometaši ili košarkaši da su jako brzo naučili igrati australski nogomet.

Kako si, tj preko koga doašao na Grunt, tj do hrvatskih zaljubljenika u australski nogomet?
- Za to bi se trebao zahvaliti konzulici Australske ambasade koja mi je rekla da u Zagrebu ima jedna momčad koja trenira footy. Ja sam prvo mislio da me zeza. Mislim australski nogomet se igra samo u Australiji zar ne!? Ali kad mi je dala Koljin broj onda sam tek  vidio da se ne šali i tako da sam došao do Grunta preko nje.

Kako ti se iz početka činila kvaliteta igre i pojedinaca?
- Bolje nego što sam mislio da će biti. Hahaha. Jedino je „handball“ malo kočijo neke igrače, ali sve druge vještine su bile na visokom nivou.

Prije prvog EU Cupa u Pragu 2008 na kojem je Hrvatska nastupila puno si trenirao i ostajao poslije treninga trčat dodatne krugove. Trud i zalaganje ti se isplatilo i uvršten si u momčad turnira. Kako si se osječao?
- Mogu bez ikakve laži reći da osim rodenje svoga djeteta i sklapanja braka, da je to bio najbolji dan moga života. Kao klinac sam sanjao kako bi jednoga dana mogao igrati za svoju zemlju i stati u red s svojim „countrymen“ pjevajući himnu. Uvrštenje u momčad turnira je bilo, kako bi australici rekli: „icing on the cake“ (šlag na torti)

Kako gledaš na igru hrvatske na tom natjecanju?
- Izvrsno. Naša volja i trud je bila duplo veća od svih drugih nacija. Igrali smo svaki utakmicu s srcem i strasti. Točno se vidilo kako je naše samopouzdanje samo raslo sa svakom pobjedom, ali i da smo sami sebe iznenadili kad smo stigli do finala. Mogli smo i pobjediti engleze da smo bili samo malo iskusniji.

Jesi li očekivao srebro?
- Ne. Prije natjecanja sam mislio da bi  možda mogli biti negdje između 5 najboljih ali definitvno ne drugi u Europi. Mislim, ovo je bilo naše prvo nastupanje u EU Cupu i igrali smo protiv zemalja koji su već godinama nastupali na takvim turnima i imali vrlo jake domaće lige. A mi smo jedva skupili dovoljno igrača, neki su samo nekoliko mjeseci prije prvenstva prvi put u životu vidjeli jajastu loptu, a ipak smo došli u Prag i svima pokazali kako se igra footy!

   

Slijedeći EU Cup se održavao u Samoboru i mi kao domačini smo bili jedni od favorita. Na žalost ozlijedio si se u utakmici protiv Škotske. Što se točno dogodilo?
- Neznam ni ja točno, ali mislim da kada me frajer teckliro, da mi je njegova rukavica razrezala suzni kanal i to je bilo to. Kad sam se vratio na klupu mislio sam da ce mi lječnik samo zavit oko sa zavojemo i da ću nastavit s igrom. Kad mi je rekao da bih trebao hitno u bolnicu onda mi se smrklo pred očima.

Zamjeraš li mu?
- Ne. Kupio mi je pivu poslije turnira. Hahaha. Ne stvarno, to je bilo jedna strašna stvar koja bi se dogodila možda jednom u milijun slučajeva. Meni je samo bilo malo teško poslije jer mi je to bio posljednji nastup za hrvatsku i što sam se cijelu godinu toliko trudio da budem u dobrom fizičkom stanju, da odigram još jedan dobar turnir prije nego se oprostim od footya i vratim u Australiju. „It wasn’t meant to be“… Bogu hvala, život ide dalje.

Ako te tješi, solidno smo im vratili…
- Znam, Deranja mi je sve objasnio

Završili smo na 3 mjestu. Smatraš li da bi s tobom stigli koju stepenicu više?
- Ne mislim. Ja sam samo jedan igrač. Ja mislim da je moja ozljeda dala momcadi to malo potpore što je trebalo da se osvoji brončana medalja. Da sam i ja igrao, na kraju bi bilo isto. Treće mjesto je isto jedna velika stvar.

Kako je sada oko? Imaš li problema?
- Ne baš. Ponekad mi dođu suze na to oko pogotovo kad ima vjetra ili prašine u zraku, ali barem imam dobru ispriku kad me netko pita jeli plačem…

Dan poslije EU Cupa si sa (tadašnjom) zaručnicom Natalie, trebao prije povratka u Australiju posjetiti Irsku, no taj put ste zbog operacije oka morali odgoditi. Jeste li ju na kraju posjetili?
- Nismo. Jos čekam popiti Guinness u Dublinu i žena me svaki dan pita kad čemo u Irsku. Možda vas iznenadimo na EU Cupu u Belfastu (Intervju rađen prije EU Cupa)

Kako gledaš na uspjeh Croatian Knightsa iz Milana, točnije zlatnu medalju?
- Bilo mi je jako drago. Kako smo osvijili drugo mjesto u Pragi, pa treće mjesto u Samoboru, znao sam da prvo mjesto nije bilo daleko. Bravo dečki, samo naprijed!!!

Na žalost zbog nedostatka financija hrvatska reprezentacija nije nastupila na IC Cupu 2011, tj svjetskom prvenstvu koje se svake 3 godine odražava u Australiji a na kojem si i ti trebao ponovno zaigrati za Knightse. Jesi li popratio to prvenstvo?
Baviš li se sada nekim sportom?
- Trenutno se ne bavim sportom. Uhvatio sam se vrtlarstva. Pa tako između posla, odgajanja sina i sadnje krumpira, nema baš ni puno vremena za sport ovih dana. Još uvijek pratim svoj omiljeni tim Carlton na televiziji ali osim toga… Da, možeš reć da sam postao papučar… Hahaha!
Prvenstvo sam pratio tu i tamo. Kad nije bilo Knightsa nije mi bilo toliko interesantno. Irci su pobjedili na kraju. Tu se govorilo kako je bilo kvalitetnih igrača i da bi neki čak mogli igrat u AFL-u. Eto sad je red na vama. Tko će biti prvi Knights koji će nastupati u AFL?

Znamo da navijaš za Carltona, a jedan član Knightsa je zahvaljujući tebi postao veliki navijač Carltona i ponosno nosi poklonjeni dres. Koji ti je najdraži igrač Carltona?
- Tompa, nadam se da još uvijek spavaš s dresom ispod jastuka. Hahaha! Trenutno bi trebao reći da mi je Chris Judd najdraži igrač.

Koje najljepše uspomene nosiš iz Hrvatske?
- Putovanje u Prag za EU Cup 2008. Ali opčenito, druženje i igranje s igračima australskog nogometa u hrvatkoj. Mogu reči da kad sam prvo došao u Zagreb da mi je bilo malo teško bez obitelji i prijatelja i da nije bilo footyia i vas dečkiju, vratio bi se nazad u Australiju prije nego što sam trebao. Ne bi se oženio ili imao dijete i postao bi propalica. Dobro, možda ne bi postao propalica, ali znaš što hoću reći… Želio bi se od srca puno zahvaliti svima za sve!

Kao veliki vjernik i domoljub, na desnoj ruci si istetovirao križ od pletera. Imaš li koju novu tetovažu?
- Da, imam tvoje ime na drugoj ruci. Hahaha! Ne, nemam, neda mi žena

Postao si otac, još jednom čestitamo! Kakav je osječaj?
- E to je nešto neopisivo. Kad vidim svoga sina, kao da gledam u svoje srce. Roditeljstvo je jedan najveći dar koji nam je Bog dao i stvarno sam sretan što mi je dao takvog lijepoga sina.

Hoče li Leo tvojim stopama i jednog dana zaigrati za Knightse?
- Već sam mu kupio kopačke. Ne, to je stvarno do njega. Neču ga gurat u nešto što ne voli raditi ili imati nekakva očekivanja od njega. Ali mora navijat za Carlton ili ču ga izbacit iz kuće.

Zahvaljujemo ti što si izvdojio koju minutu za ovaj intervjuu, ali smatrali smo da ljudi moraju upoznati jednu od legendi Australskog nogometa u hrvatskoj. Puno te pozdavljamo i želimo tebi, Natalie, Leu i cijeloj tvojoj obitelji puno sreće i nadamo se da se uskoro vidimo…
SEE YA M8!

Hvala. Veliki pozdrav svim članovima, navijačima i ljubiteljima australsokog nogometa u hrvatskoj i vidimo se uskoro ako Bog da. Pusa.